Važnost dječje igre za cjeloviti razvoj djeteta
Igra je zabavno sredstvo uz pomoć kojeg djeca uče o sebi, drugima i svijetu kojim su okruženi. Kroz igru djeca eksperimentiraju s pravim životnim ulogama i uvježbavaju različite vještine koristeći svoju maštu i kreativnost. Igra je od iznimne važnosti za dječji emocionalni, socijalni, intelektualni, fizički te govorno-jezični razvoj. Također, igra je jedna od najvažnijih aktivnosti predškolskog i školskog djeteta te kao takva je sastavni dio života svakog djeteta. S dobi djeteta povećava se složenost i kreativnost igre i sve više kroz igru djeca uče kako rješavati konfliktne situacije, izražavati emocije na prihvatljive načine te uskladiti vlastite i tuđe potrebe. Takva ponašanja dijete stječe putem igre pa je vrlo važno da igra bude dio svakodnevnog života djeteta te da se posveti znatna pažnja njezinom proučavanju i dokazivanju njezine svestrane učinkovitosti.
U igri dijete razvija maštu, stječe povjerenje u vlastite sposobnosti, razvija pozitivnu sliku o sebi, usvaja govor te razvija mišljenje i pamćenje, uči se socijalnom ponašanju, stvara prijateljstva i druge socijalne odnose. Kroz igru se razvija odnos između roditelja i djeteta i to olakšava postojanje zahtjeva i granica u djetetovom ponašanju. Igra je sama po sebi nagrada i dijete nema potrebu za vanjskom nagradom poput nove igračke. Baš zbog te slobode nije prisutan rizik od neuspjeha. Djeca u igri postižu ono što u realnosti ne bi mogli postići. Promatranjem i uključivanjem u dječju igru možemo steći uvid u to kako se djeca osjećaju, što im se dogodilo i kako doživljavaju svijet oko sebe.
Postoje različite klasifikacije i podjele dječjih igara, a najpoznatija, te pedagoškom praksom najobuhvaćenija je spoznajna razina igre koja obuhvaća funkcionalne igre, simboličke igre, igre s pravilima te konstruktivne igre.
Funkcionalna igra određuje se kao igra novim funkcijama koje u djetetu sazrijevaju, a to su: motoričke, osjetne i perceptivne. Takva vrsta igre pojavljuje se oko 3. mjeseca života. Dijete se igra sa svojim tijelom i njegovim funkcijama sa i bez rekvizita te s jedne strane ispituje svoje funkcije, a s druge strane osobnosti objekata. Igra se svime što ima boju, zvuk i oblik tj. igre igračkama i predmetima iz svakodnevnog života. Prije svega, igre se sastoje od jednostavnih mišićnih pokreta koji se često ponavljaju (npr. djeca povlače igračke koje sviraju, tresu zvečkom, bacaju predmete na pod) te na taj način upoznaju svoje tijelo i svijet oko sebe. Privrženost i socijalni kontakt djeteta u prvim godinama života sa odraslima krucijalni čin koji dovodi do razvoja same igre kao takve.
Simbolička igra se javlja u 2. godini pa nadalje jer dijete počinje uočavati svoju okolinu. Zamišlja uloge, prostor i situaciju te se kroz igru stavlja u njih. Sposobnost sanjarenja i maštanja koja se javlja u toj dobi omogućuje djetetu da pojedini predmeti i stvari poprime drugo značenje. U drugoj godini dijete oponaša rad odraslih (kuhanje, šminkanje, oblačenje itd.). Također, u kategoriju simboličkih igara pripada i igra pretvaranja koja je najviše zastupljena u četvrtoj i šestoj godini djetetova života, kada počinje uvježbavati i određene uloge što mu daje mogućnost da upozna svijet oko sebe iz drugačije perspektive. Na taj način dijete se kroz igru stavlja u ulogu različitih aktera u društvenom životu (igra mame, tate, policajca i slično). Kroz igru pretvaranja dijete često izražava svoje misli, osjećaje te prikazuje svoje probleme, brige i svoje viđenje svijeta oko sebe. Štoviše, djeca u ovoj dobi vole se igrati uloga različitih junaka koji predstavljaju najbolje osobine (mudri, hrabri, neustrašivi, mogu riješiti svaki problem, svi žele biti njihovi prijatelji) te na taj način se oni sami poistovjećuju sa tim junacima što pridonosi razvijanju osjećaja vlastite važnosti i samopouzdanja. Sa sedam godina dijete u igru uključuje potpunu situaciju iz stvarnog života.
Konstruktivna igra predstavlja igru gdje dijete stvara iz različitih materijala. Nekada je svrha samo igra, a nekada djeca stvaraju igračke pomoću različitih didaktičkih materijala, poput lego kockica, plastelina, kolaž papira i sl. Iako je često konstruktivna igra individualna, u njoj mogu sudjelovati i roditelji te ostala djeca. Potiče na razvoj mašte i kreativnosti.
Igre s pravilima često se definiraju kao igre koje se igraju prema unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima. Tu spadaju različite didaktičke igre (čovječe, ne ljuti se, memori, twister itd.). Djeca razvijaju govor (prilikom dogovaranja oko pravila), uče pravila i uče se ponašati prema pravilima kao i djelovanja u zajedništvu.
Piaget, jedan od vodećih razvojnih psihologa, ističe da se igre s pravilima rjeđe javljaju u dobi od 4 do 7 godina te da uglavnom pripadaju razdoblju od 7 do 11 godina, a zadržavaju se tijekom cijeloga života. On navodi da su igre s pravilima „igre sa senzomotoričkim kombinacijama (trke, špekuliranje, loptanje itd.) ili intelektualnim kombinacijama (karte, šah itd.) u kojima se pojedinci natječu (inače bi pravila bila beskorisna) i koje su regulirane ili kodeksom koji je preuzet od starijih generacija ili privremenim sporazumom“ (Piaget, 1962. prema Duran 1995, str. 144)
Igru možemo shvatiti kao zrcalo u kojem se odražava što dijete osjeća, misli i doživljava. Na taj način kroz igru dijete uči o stvarnom životu, stječe kognitivne sposobnosti, postepeno se prilagođava pravilima i zahtjevima društva. Stoga je od velike važnosti omogućiti djetetu kvalitetne uvjete za igru jer će ono biti zadovoljno i sretno, ali će također lakše prihvaćati i bolje organizirati radne obveze.